Nick Vujičić je rođen bez ruku i nogu, a pun života, entuzijazma i nade koju dijeli s drugima. Milijuni ljudi koji su ga doživjeli kao govornika i propovjednika, potvrđuju da je unio promjene u njihove živote. Pozitivne promjene!!!
Video prilog objavljen u emisiji “Provjereno” na Nov@TV možete pogledati ovdje.
Nick odgovara na pitanja:
Uz današnji medicinski napredak, postoji li objašnjenje za vaše stanje?
Ne, nema medicinskih razloga za moje stanje.
Jesu li vaši roditelji znali za vaše stanje prije vašega rođenja?
Ne, to se nije vidjelo na ultrazvuku prije rođenja.
Kako se vaša obitelj nosila s vašim stanjem?
Očajavali su nekoliko mjeseci i čak su sumnjali u Boga jer sam rođen ovakav.
Imate li brata ili sestru? Imaju li i oni sličan hendikep? Kako se odnose prema vama?
Da, imam mlađeg brata i sestru i oboje imaju udove i zdravi su. Imamo sjajan odnos i snažno me podržavaju u mom pozivu da služim Gospodinu držeći govore po čitavom svijetu.
Čuo sam da se vaša majka borila da idete u normalne škole u Australiji. Kako je to uspjela učiniti?
Kada sam trebao poći u školu, preporučeno mi je da idem u posebnu školu za hendikepirane. Te su škole bile pune bogalja i mentalno retardirane djece. Moja je majka znala da sam normalan, bistar dječak i da u takvome okruženju neću napredovati. Sa mnom je bilo sve u redu, samo što mi je „nedostajalo nekoliko komadića i dijelova“. Moja je majka inzistirala da pohađam lokalnu, normalnu školu. Išla je na mnogo sastanaka i ispunjavala mnogo upitnika. Škola je nabavila novu opremu i također je organizirala „dodatno vrijeme“ kako bih mogao dolaziti. Kad se sve to sredilo, krenulo je nabolje. U stvari, moja integracija u normalan život bila je toliko uspješna da me premijer došao posjetiti u školu. Nazivali su me „pionirom integracije“. Bio sam među prvima koji se uspješno integrirao u normalnu školu. Sazrelo je vrijeme da društvo promijeni svoj stav prema djeci s poteškoćama.
Kada si se upisao u normalnu školu, jesu li te svi gledali i dobacivali ti?
Da, mnogi moji kolege su me zlostavljali i zadirkivali i to je boljelo. No, vremenom, Gospodin mi je pomogao to nadvladati pokazujući što Bog misli o meni. U Psalmu 139,17-18 piše: „Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov. Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!“
Čuli smo da si se strasno molio Bogu da izlječi tvoje stanje. Kada je to bilo? Jesi li se razočarao kada si shvatio da se izlječenje nije dogodilo?
Da, bio sam razočaran, ali mi je tada Bog kroz svoju riječ, posebno u Ivanu 9,2, pokazao priču o čovjeku koji je rođen slijep. U toj priči, Isus objašnjava da je on slijep zato da se Božja slava pokaže u njegovu životu. Shvatio sam da svoje stanje i okolnosti mogu upotrijebiti za Njegovu slavu. To mi je promijenilo stav. Još uvijek vjerujem da me Bog može izliječiti i s vremena na vrijeme se još uvijek molim za to. No, zadovoljan sam, bez obzira želi li me izliječiti ili ne.
U prethodnim intervjuima smo čuli da ste se pokušali ubiti. Možete li nam reći o čemu ste tada razmišljali?
Imao sam 8 godina kad su se misli o samoubojstvu počele ostvarivati. Osjećao sam se kao teret svojim roditeljima i imao sam mnogo pitanja kako će izgledati moja budućnost. Nisam mogao odgovoriti na ta pitanja. Pitao sam se što će biti sa mnom kad se moji roditelji ne budu mogli više brinuti za mene. Pitao sam se hoću li se ikada oženiti i imati djecu? Bio sam duboko obeshrabren onime što sam očekivao u budućnosti.
Jeste li krivili Boga za svoje stanje?
Da, s time sam se mnogo godina borio. No, u tekstovima kao što su Ivan 9 ili Jeremija 29,11-14, gdje se govori o nadi i budućnosti i traženju Boga sa svim svojim srcem, znao sam da se moram usredotočiti na ono što sam imao i shvatiti da Bog ima božanski plan, nadu i budućnost za moj život, a ta je nada i budućnost bila dobra, bez obzira na okolnosti.
Ljudi koji su vidjeli tvoj video isječak zadivljeni su načinom na koji se brinete za svoje svakodnevne potrebe. Kako to činite?
Iako sam mnogo toga naučio sam raditi, posljednjih godina, uz gust raspored putovanja, shvatio sam da je jednostavnije, kao i praktičnije, sa sobom voditi nekoga tko će se brinuti za mene. S mojim fizičkim stanjem nemam izbora no ovisiti o drugima. No, divim se onima koji, kroz Krista, održavaju pozitivan stav i dopuštaju da im Bog otvori srca i umove prema onome što Krist može učiniti u njihovim životima, bez obzira jesu li hendikepirani ili ne.
Ima li ičega u vašem svakodnevnom životu što želite savladati bez pomoći drugih?
Moja mi je majka uvijek govorila da sam dječak s plodnom pameću. Uvijek pronalazim bolje načine ispunjavanja čak i najjednostavnijih zadataka.
Kad pogledate unatrag, kakav bi vam bio život da ste rođeni normalni? Biste li drugačije razmišljali?
Pokušavam ne razmišljati o tome. Bog je suveren i u Njegovoj suverenosti život koji živim je onaj koji mi je po Njegovu naumu dan. Važno je ono što činim sa tim životom koji mi je dan. Činjenica da svojim životom vršim veći utjecaj jer nemam ruke i noge, čini me poniznim.
Čime se trenutno bavite?
Motivacijski sam govornik i evangelizator.
Zbog čega ste sa sedamnaest godina započeli ići na turneje i ljudima govoriti o svom iskustvu? Koliko ste do sada zemalja posjetili i koliko sastanaka ste vodili?
Sa sedamnaest sam u manjim okruženjima, poput sastanaka za proučavanje Biblije, shvatio da moja priča utječe na ljude. Istovremeno mi je Bog počeo govoriti o tome da moram svjedočiti o svom životu, o nadi Njegova evanđelja i pobjedi koju mi je dao, unatoč mojem stanju. Ta je poruka univerzalna. Ljudi moraju znati da postoji nada onkraj njihovih trenutnih okolnosti i da je Krist ta nada! Kao takav, počeo sam shvaćati da me Bog poziva u službu i odgovarao sam na taj poziv jer su se pojavile mnoge prigode. Posjetio sam preko 25 zemalja i predvodio sam stotine motivacijskih sastanaka.
Kada je osnovana organizacija „Život bez udova“? Zbog čega je osnovana i koji joj je glavni cilj?
„Život bez udova“ je službeno priznata kao neprofitna organizacija 2005.godine. Osnovana je jer sam znao da sam pronašao svoju svrhu, a ta je da budem ambasador nade svojoj zajednici i ljudima diljem svijeta.
Koji su vam hobiji?
Uživam u golfu, pecanju, plivanju i slušanju svih vrsta glazbe. Najvažnije, uživam u prisustvu svojih dugogodišnjih prijatelja i obitelji u Australiji i SAD-u, kad god mi se za to ukaže prigoda.
Kada ste se iz Australije preselili u SAD? Zbog čega ste to učinili?
Preselio sam se u SAD 2007. jer sam primao mnogo, mnogo poziva za održavanjem govora diljem zemlje i osjećao sam kako Bog želi da budem tamo.
izvor: http://www.nickvujicic.hr/index.php/cesta-pitanja